o konceptu programa
Programom Galerije 90-60-90 u 2026. nastavlja se promocija angažirane suvremene umjetnosti te produkcija onih umjetničkih radova koje karakterizira istraživački pristup te kritičnost i refleksivnost prema suvremenom društvu.
Novi izložbeni ciklus u 2026. godini bavi se temeljnim egzistencijalnim pitanjima i razornim ekološkim promjenama te njezinim posljedicama na more istraživanjem korelacije vremena, prostora i čovjeka. Ovim ciklusom istražujemo neke od trenutno najvažnijih tema, poput vizualizacije temporalnosti (vremena) na objektivnoj, subjektivnoj i osjetilnoj razini, promatrajući temporalnost kao fluidan fenomen oblikovan introspektivnim iskustvima, društveno-kulturnim okvirima i biološkim procesima (Vida Meić, Bilježenje vremena). Tako, nadilazeći uobičajen metrički sustav i linearno poimanje procesualnosti, u svom misaonom obliku, nasuprot uobičajenoj percepciji koja podrazumijeva njegovo uzročno-posljedično kretanje, vrijeme se neprestano vraća, oscilira i kruži unutar beskonačnog – bezvremenskog ciklusa (Nadja Mustapić, Vrijeme je…)
Uz vremensku odrednicu, postavljamo i pitanja prostornih zakonitosti i mogućnosti, uspostavljajući simboličku i fizičku povezanost između dva prostora te stvarajući poetsku refleksiju o prostoru, vremenu i prolaznosti (Vladimir Novak, Overflow), spajajući nadrealne prizore s pričom, ugrađujući pronađene foto materijale zaboravljenih i nestalih prostora u scenografske instalacije u svrhu stvaranja novih istina i mogućnosti (Marko Tadić i Nikolay Karabinovych, Works on paper).
U ovom ciklusu nastavljamo suradnju s Muzejem betinske drvene brodogradnje s ciljem promocije suvremene umjetnosti u dislociranim mjestima (Betina/Otok Murter). Promatrajući more kao resurs, predstaviti ćemo rad koji propituje odnos između povijesnih narativa, bioloških procesa i suvremenih ekoloških promišljanja (Igor Eškinja, Otkriće purpura). Uz izložbu planiran je diskurzivni program koji istražuje temu mora kao ekosustava u suradnji s Udrugom Drugo More iz Rijeke.
Dodatno, program problematizira društvenu neosjetljivost i nedostatak empatije u suvremenom društvu, bilo da se radi o neposrednom okruženju ili globalnim tragedijama (Vlasta Delimar, Osjećaš li moju bol, Lary Shanty?). Ovom izložbom Vlaste Delimar otvaramo dvogodišnji tematski ciklus Pričaj sa mnom koji će se realizirati u razdoblju 2027.- 2028. godine.
Program 2026.
Travanj, 2026.
Velika dvorana, pogon jedinstvo
Vida Meić: Present Continuous
Galerija 90-60-90 / POGON Jedinstvo / Velika dvorana, Trnjanski nasip bb
Izložba Present Continuous predstavlja studiju slučaja u okviru umjetničkog doktorskog istraživanja, usmjerenog na vizualizaciju nevizualnog fenomena temporalnosti temeljenog na introspektivnom iskustvu. Na izložbi je predstavljena instalacija od grafika dubokog tiska kroz koje se istražuju mogućnosti bilježenja fluidnog, višeglasnog i promjenjivog doživljaja vremena.
U međuvremenu čekam da vrijeme prođe. Vrijeme, u međuvremenu, traje.
Radnje su privremene, nedovršene, otvorene.
Fokus nije na prije, ni na poslije, nego na stanju između. Fokus je u procjepu.
Mjerim ono između sekundi, mikroprostor u kojem se svijest rasteže, a odluka odgađa.
Radnja još nije nastala ili se već mijenja.
Vrijednost nalazim u odvijanju, a ne u rezultatu ili svrsi.
Radnje ne traže objašnjenje, ne traže Zašto.
Radnje se akumuliraju i talože, njihova količina ne proizvodi značenje.
Višeslojnost ne čini strukturu, nego nakupljanje.
Otvara se prostor mogućnosti u kojem samo trajanje postaje dostatno.
Osjećam trajanje bez početka i kraja.
Događaji postoje. Ne ostavljaju dojam promjene ili razvoja.
Prisutan je istovremeni osjećaj punine i praznine.
Gesta postoji, ali ne traži svrhu.
Osjećam da čekanje postaje aktivnost, postaje čin.
Trenutak se produžava, zasićuje, gubi jasnoću.
Trenutak se širi i nosi potencijal.
U tijeku sam.
Vida Meić rođena je 1991. godine u Čakovcu. Diplomirala je grafiku 2017. godine na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu u klasi prof. Ines Krasić, s pohvalom Summa Cum Laude. Dobitnica je brojnih nagrada, među kojima su nagrada Grafičke zbirke NSK, MSU nagrada, 2. HPB nagrada Salona mladih, Erste Grand Prix i nagrada „Ivan Kožarić“. Samostalno izlaže od 2016. godine, a sudjelovala je na više od trideset skupnih izložbi. Njeni radovi nalaze se u zbirci Muzeja suvremene umjetnosti, u Grafičkoj zbirci Nacionalne i sveučilišne knjižnice, u Muzeju Grada Rovinja te u zbirci Erste banke. Zaposlena je kao asistentica na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, gdje pohađa poslijediplomski doktorski studij.
fotodokumentacija: Vanja Babić
Travanj, 2026.
Muzej betinske drvene brodogradnje
Igor eškinja: La decouverte de la pourpre / Otkriće purpura
Izložba Igora Eškinje, “La decouverte de la pourpre / Otkriće purpura” u organizaciji Galerije 90-60-90 ostvarena je u suradnji s Muzejom betinske drvene brodogradnje te udrugom Drugo more, a u sklopu otvorenja će se se održati diskurzivni program kojeg će moderirati Davor Mišković, pod nazivom “Boja purpura”.
“Purpur, jedan od najcjenjenijih pigmenata antičkoga svijeta, dobiva se iz izlučevine morskog puža volka (Hexaplex trunculus). Kemijski proces njegove transformacije – od bezbojne ili blijede tekućine do intenzivne ljubičaste nijanse pod utjecajem svjetlosti i zraka – svjedoči o složenoj interakciji prirodnih uvjeta i ljudske intervencije. Povijesno gledano, proizvodnja purpura zahtijevala je goleme količine sirovine, pri čemu su tisuće puževa bile potrebne za dobivanje male količine pigmenta. Ljušture, kao nusprodukt tog procesa, ostajale su marginalizirani, gotovo nevidljivi ostatak jedne iznimno vrijedne proizvodnje.
U radu Otkriće purpura Eškinja usmjerava pažnju upravo na taj zanemareni segment materijalnog procesa. Umjesto reprezentacije same boje – njezine vizualne ili simboličke raskoši – umjetnik se fokusira na ono što joj prethodi i što je omogućuje: materijalne ostatke, tragove i dokumentaciju. Instalacija je oblikovana poput istraživačkog ili laboratorijskog stola. Fotografije, uzorci i prateća dokumentacija ne funkcioniraju samo kao ilustracija, nego kao epistemološki alati – sredstva putem kojih se rekonstruira proces i propituje način na koji znanje nastaje i na koji način se prezentira.”
Preuzeto iz teksta Sandre Barešin i Igora Eškinje
Igor Eškinja (Hrvatska, 1975.) živi i radi u Rijeci. Diplomirao je slikarstvo u klasi prof. Carla Di Raca, 2002. godine na Accademia di Belle Arti u Veneciji. Eškinja konstruira svoje arhitekture percepcije kao ansamble skromnosti i elegancije. Umjetnik “izvodi” objekte i situacije, obuhvačajući ih u njihovoj intimnoj i tihoj tranziciji iz dvo- dimenzionalne u tro-dimenzionalnu formalnu pojavu. Koristeći jednostavne, jeftine materijale, poput samoljepljive trake ili električnih kabela te ih razlažući s ekstremnom preciznošću i matematičkom točnošću unutar striktnih prostornih parametara, Eškinja definira drugu kvalitetu koja seže dalje od fizičkih aspekata i ulazi u registre imaginarnog i van-perceptivnog.
lipanj, 2026.
Velika dvorana, pogon jedinstvo
vlasta delimar: Prokleti pes, Larry Shanty
Iz osobne tragedije nastao je novi umjetnički projekt koji kroz intimnu ispovijest progovara o kolektivnoj neosjetljivosti, nasilju i gubitku empatije u suvremenom društvu.
Povod radu bila je brutalna smrt autoričinog psa Shantyja Larryja, malog jorkširskog terijera, kojeg je usmrtio drugi pas. Trauma, šok i iskustvo duboke boli otvorili su pitanje odnosa društva prema tuđoj patnji, bilo da je riječ o životinjama, ljudima ili tragedijama koje svakodnevno promatramo kroz medije i društvene mreže. Rad propituje jesmo li kao civilizacija doista napredovali. U vremenu ratova, političkih manipulacija, rastuće pohlepe i društvene polarizacije, ljudska patnja često postaje tek medijski sadržaj ili spektakl.
Kroz izložbu i performans autorica otvara prostor za suočavanje s vlastitim emocijama, empatijom i odgovornošću prema drugima. Ovaj umjetnički čin nije samo osobna priča o gubitku, već univerzalni poziv na suosjećanje.
Mogu li ja osjećati tvoju bol?
Možeš li ti osjećati moju?
Vlasta Delimar (1956., Zagreb) najznačajnija je hrvatska performerica, beskompromisna u kritikama ideologija kojima se bavi u svojoj umjetničkoj karijeri započetoj ranih 70-ih. Nagradu Sedam sekretara SKOJA zaprimila je 1986., a od 2005. do 2015. bila je voditeljica umjetničke organizacije “Moja zemlja, Štaglinec” i performans festivala koji se održavao u Štaglincu pored Koprivnice. Članica je HDLU-a. Jedna je od ključnih figura koje su definirale suvremeni performans kroz prizmu vlastitog tijela kao medija i sadržaja – ženskog, golog tijela koje i u današnjem društvu još uvijek ne prestaje biti točkom kontroverze. Istražujući u svom radu feminitet, muško-ženske odnose i stadije životnog ciklusa – od mladosti i žudnje preko partnerstva i majčinstva sve do starenja – u javni prostor iznosi autobiografske narative koji propituju razgraničenja javnog i privatnog i normative politika identiteta. Za sebe ističe da ne podržava identifikaciju ili pripadnost bilo kojoj ideologiji, religiji, političkoj stranci ili državi, te da se zalaže se za ljudska prava, slobodu individue, poštivanje različitosti i ekološku svijest
Rujan, 2026.
Mala dvorana, pogon jedinstvo
PROSTOR, KRAJOBRAZ I TERITORIJ
Projekt Akademije likovnih umjetnosti Prostor, krajobraz i teritorij: stvaranje prostora, dekolonizacija javnog prostora i zone marginalnosti se provodi u suradnji sa Odjelom za antropologiju i etnologiju Sveučilišta u Zadru, Sveučilištem Vytautas Magnus u Kaunasu i Sveučilištem Sapienza u Rimu.
Projekt obuhvaća tri tematske jedinice. Prva se odnosi na stvaranje prostora, upisivanje značenja u prostor i transformaciju prirode/krajobraza putem prostornih intervencija. Druga otvara problem dekolonizacije javnog prostora, dok ona treće istražuje zone marginalnosti, autonomne zone, hegemoniju u
prostoru i teritorijalnost. Ciljevi projekta su: kreirati nove oblike umjetničko-znanstvenih istraživačkih praksi i prostornih intervencija; detektirati umjetnička djela u javnom prostoru i zone marginalnosti; putem radionica i predavanja pronaći moguće nove interpretacije i rekontekstualizacije prostora; oblikovati
nove participativne oblike umjetničkog djelovanja; prikupiti terensku građu i oblikovati vizualne eseje, umjetnička djela i stručne radove koji će kritički redefinirati prostor; koristeći princip horizontalnog učenja kreirati nove oblike umjetničko-edukativnih praksi.
Rezultati umjetničko-istraživačkog rada u Zagrebu, Kaunasu, Rimu i na Pagu (prve godine projekta) biti će predstavljeni na izložbi Prostor, krajobraz i teritorij u Maloj dvorani Pogona u Zagrebu od 15. do 18. rujna 2026.
Organizacija: 90-60-90/Platforma za suvremenu umjetnost / Suradnice: Lea Plaščar, Tara Stanić / Voditeljica programa i kustosica Galerije 90-60-90: Marijana Stanić / Projekt su podržali: Europska unija, Next Generation EU, Grad Zagreb, Ministarstvo kulture RH, Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva.
foto: Marta Dijak